Tabor - Kuća Susreta

Pashalni misterij

Pashalni misterij Isusove muke, smrti i uskrsnuća Meditacije od Cvjetnice do Bijele nedjelje

UVODNO RAZMIŠLJANJE O PASHI
1. Pasha - Vazam
Uskrs je najveći kršćanski blagdan. Njegova je veličina istaknuta Velikim tjednom koji mu prethodi i korizmom. Potom dolazi uskrsna osmina do Bijele nedjelje, ili velika osmina do duhovske nedjelje, do Pedesetnice. Uskrs proizlazi iz svetog trodnevlja i sastavni je dio velikih dana koje nazivamo Velikim četvrtkom, Velikim petkom, Velikom subotom i konačno uskrsnom nedjeljom. Uskrs se ne može promatrati izvan tog okvira. Pogodnija je zato u liturgijskom i teološkom smislu riječ Pasha koju pokušavamo hrvatski prereći izrazom Vazam. Ta riječ najprije upozorava na sudbonosne dane i događaje Izraelske prošlosti kad su Izraelci oslobođeni egipatskog ropstva silom Božjom. Po sluzi svome Mojsiju Bog je izveo divne stvari u Egiptu, kaznio Egipat i konačno ostvario oslobođenje. Bilo je to u znaku zaštitničke krvi pashalnog janjeta na njihovim dovratnicima kojom su pošteđeni njihovi prvorođenci, a poubijani prvorođenci Egipćana. Potom je to bilo po čudesnom prijelazi preko Crvenog mora koje je Židovima pružilo prolaz, a Egipćanima je postala grobnica. To je židovsko iskustvo prijelaza iz ropstva u slobodu, praktično iz smrti u život.

Židovi su prema propisima Staroga zavjeta morali slaviti godišnji spomen na taj događaj. Taj se blagdan zvao Pasha (što znači Prolaz ili Prijelaz). A za Isusa sveti Ivan piše da je organizirao svoju Posljednju večeru u času kad je imao prijeći s ovog svijeta Ocu. Taj prijelaz i sve što se zbiva oko tog prijelaza bit će sada Isusova Pasha. To je Isusova Posljednja večera i njegova agonija do samrtničkog krvavog znoja (Veliki četvrtak), to je Isusova muka, smrt na križu i ukop (Veliki petak), njegov boravak u grobu (Velika subota) i konačno njegovo uskrsnuće (Uskrs). Svi ti događaji spadaju sada u Isusov pashalni misterij, u Isusovu Pashu. Zato je za nas Sveto trodnevlje (od mise Gospodnje večere u večernjim satima Velikog četvrtka do večernje mise Uskrsa) cjelina Isusove Pashe, našega Vazma. Samo se u svjetlu te cjeline može istinski proživljavati i shvatiti sve što se s Isusom događalo za naše spasenje. To je tajna vjere, to je doista Pashalni misterij Gospodina našega Isusa Krista.

2. Naša pasha

Po sakramentima vjere mi s Kristom umiremo grijehu, bivamo ukopani starom čovjeku da bismo uskrsnuli na novi život djece Božje. To je tajna našega krštenja.
Možda smo premalo svjesni naše Pashe, našeg hoda za Isusom. Isus poziva svoje učenike da svoju vjernost prema njemu očituju time što će svakog dana uzeti svoj križ i ići za njim. Ta vjernost u svakodnevnom hodu potvrda je naše pripadnosti Isusu. Možda bismo se rado hranili uskrsnim blagoslovljenim jelom, rado bismo slavili blagdane pa čak i pošli na misu, možda ćemo obaviti i tzv. uskrsnu ispovijed, ali nismo baš svjesni niti spremni poći za Isusom, slijediti njegov put, ostvarivati evanđelje. U tome nas koče naše navike, naša komotnost, naš oportunistički i hedonistički mentalitet.

Sveti Pavao u svojoj poslanici Rimljanima (Rim 7) govori o tome da svi koji su kršteni s Kristom u njegovu smrt su kršteni, a to znači da su umrli grijehu. Dobro bi bilo provjeriti da li mi znamo što to zapravo znači. Mi se ispovijedamo ali ne umiremo grijehu. Jer da smo stvarno umrli grijesima koje ispovijedamo, ne bismo ih više činili. To bi bilo isključeno. To su možda doživjeli oni koji su se u jednom času odrekli pušenja, ili su jednako tako prestali konzumirati alkohol. To dobro znaju oni koji su se izborili za slobodu od pogubnog uživanja droge. Odvikavati se od toga odnosno prestati s tim porocima zaista znači umiranje. Ipak, ono vodi k slobodi, novom životu. Znam ljude koji su u jednom času shvatili da ne mogu više u svom životu tolerirati psovku i prestali su. Znam ljude koji su shvatili da je za svetost njihova braka i obitelji potrebno umrijeti nezakonitoj vezi pa ma kako bila duboka i dugotrajna i zaista se to dogodilo. Znam osobe koje su u jednom času osjetile da ne mogu više živjeti površnim i grešnim životom u površnim i jednokratnim vezama s drugim osobama i napravile su u tom pogledu bitne pomake na dobro. Imam osjećaj da su takve osobe zaista «umrle grijehu» da bi zaživjele novim životom. Meni je to onda iskustvo pashe, tj. prijelaza, iskustvo uskrsnuća. Jer grijeh vodi u smrt, a iskustvo oslobođenja iz grijeha jednako mi je izlasku iz groba, uskrsnuću. Kako bi nam bolje bilo kad bi mnoge ljudske ruševine, mnogi «obijeljeni grobovi» postali prazni, kad bismo izišli na novi život. Svima bi nam bilo bolje. To bi bilo onda naše životno iskustvo prijelaza, pashe, i sazrijevali bismo za onaj presudni čas kad bude i nama prijeći s ovog svijeta k Ocu.

I. - VRIJEME MUKE GOSPODNJE

GRANA MASLINE
(Cvjetnica)

Jedan od važnih i lijepih znakova koji na nedjelju Muke Isusove doći do izražaja bit će maslinova grančica. To je povezano s ovom nedjeljom koju zovemo Cvjetnicom. Sjećamo se povijesnog događaja kad je Isus ulazio u svoj grad Jeruzalem i ljudi su mu spontano pošli ususret. Bili su svi puni radosti, razdragani, prepoznavajući u Isusu onoga koga su stoljeća očekivala. Palminim i maslinovim granama učinili su taj susret još svečanijim i ljepšim. Budući da je to bilo nekoliko dana prije Isusove muke na križu, taj se događaj duboko usjekao u sjećanje njegovih učenika i opisan je u evanđeljima. Mi se kao vjernici danas toga sjećamo.

Isus dolazi kao mironosac u svoj grad. Nikoga ne želi ugroziti, nikome ništa oduzeti. Nitko se njega ne mora bojati. Dolazi dati a ne oduzeti. Takav je bio cijeloga svog života i tako se predstavlja mnoštvu u ovom svečanom času. Pred Isusom jedino zlo i začetnik zla bježe i odstupaju. Jedino se đavao može osjetiti ugrožen u svome carstvu laži, grijeha i smrti. Čovjek u Isusu prepoznaje svojeg otkupitelja i spasitelja.

Međutim, zlo se ne predaje tako lako. Ljudi naviknuti na grešne navike, ispunjeni drugačijim očekivanjima, nespremni za istinski hod za Isusom ulazeći u proces obraćenja, osjetili su da ih Isus može ugroziti u njihovom dotadašnjem načinu života. Svatko želi promjene svijeta i promjene ljudi oko sebe, ali se sam ne želi mijenjati. Svatko želi lagodan i lijep život, ali da ga to ne stoji previše. Od Isusa očekuje da mu to, kao obećani Mesija, pruži. Međutim, budući da se to ne događa, da Isus neće svoju čudesnu moć upotrijebiti zato da im svakodnevno umnaža kruh i da ih liši tuđinske tiranije, oni se okreću od njega i zaboravljaju na čas kad su ga oduševljeno pozdravljali kao svog izabranog kralja i kneza mira.

Maslinove se grančice i danas beru i pružaju vjernicima da obogate ovu jedinstvenu nedjelju u godini. U crkvama se one blagoslivlju i opet postaju znak da, uz vjerničko klicanje, želimo prepoznati Isusa kao svog spasitelja.

Maslina ostaje znakom. Ona je znak mukotrpnog rada i dugogodišnjeg čekanja na plod, a kad ona jednom počne donositi rod, onda to traje stoljećima. Maslina je znak mira. Bilo je to još u vrijeme Noino, kad je općim potopom bila ugrožena čitava zemlja, a onda se nad korabljom nade pojavila golubica koja je u kljunu nosila maslinovu grančicu: znak pomirenja neba i zemlje. Maslina želi i danas biti znakom mira, a to za nas u domovini znači znak nade da će svi u njoj živjeti u miru i da će u srcima svih biti želja danomice pridonositi sreći onih koji su mi povjereni.

Maslina je i izraz našeg prianjanja uz Isusa. Po iskrenom hodu za Isusom moći će taj znak mira i nade postati polazištem boljeg svijeta. Dok u crkvama u slavlju oponašamo ono što se nekad događalo u Jeruzalemu, shvatimo to i kao opomenu da ne iziđemo iz te povorke koja slijedi Isusa. Jer samo ustrajno i vjerno hodeći za njim bit ćemo dovoljno hrabri i jaki da u sebi izgrađujemo osnove pravog mira.

MOLITVA S KRIŽA
(Cvjetnica)

"Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?"
Gospodine, što je bilo u tvojoj duši u tom času? Kakvu li si morao osjetiti prazninu i tamu oko sebe i u sebi u času raspeća?! Znam da Bog ne može nikada nikoga ostaviti, ali može udijeliti iskustvo potpune ostavljenosti. Osjećam, Isuse, da ovim svojim iskustvom želiš otkupiti mene i sve ljude svih naraštaja. Želiš nas otkupiti od osjećaja ostavljenosti, napuštenosti, razočaranja. Mi smo se grijesima odvojili od Boga i zaslužili tu napuštenost, a ti, koji grijeha ne učini, preuze na sebe prokletstvo grijeha. Privini me na križ, Isuse, i daj da s tobom podijelim i ovaj osjećaj kojim otkupljuješ svijet. Otkupi me, Isuse, od svih osjećaja očaja, beznađa, zapuštenosti, razočaranja, neprihvaćanja i mržnje. Ti, Isuse, tako duboko ostavljen na križu nama si darovao obećanje: "Neću vas ostaviti siročad!" I opet drugo: "Ja sam s vama u sve dane!" Hvala ti.

"Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!"
Hvala ti, Isuse, što si mi oprostio. Hvala ti što me i opravdavaš! Da, Isuse, ne znam što činim kada griješim, kada se opirem milosti. Ne znam što činim kad ti okrećem leđa. Ne znam što činim kad svoje srce zatvaram pred tvojom ljubavlju. Oprosti i meni, Isuse, jer i ja sam prisutan podno tvoga križa, budući da umireš za grijehe čitavoga svijeta. Oprosti i meni, budući da si i moje grijehe osjećao na sebi. Hvala ti, Isuse, što sam ja izliječen tvojom izranjenošću.

"Žedan sam!"
Žedan si, Isuse, moje vjere, moje ljubavi, moje vjernosti! Žedan si ljudskih srdaca i pažnje. Žedan si djela ljubavi. Žedan si svih onih koji će dragovoljno prihvatiti tvoj put i krenuti s tobom za dobro cijeloga svijeta. Žedan si mene! Oprosti, Isuse, kad nisam u stanju utažiti tvoju žeđ. Oprosti, Isuse, što i danas mnogi ostaju žedni pokraj mene.

"Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!"
Želim u svoje srce utisnuti ovu tvoju molitvu predanja. I ja bih htio biti do kraja predan Ocu. Primi me, Isuse, i učini moj život vječnim darom tebi! Daj da predano mogu prihvatiti i živjeti svaki križ u svom životu i svaki trenutak ovoga života.

Klanjam ti se, Isuse, i blagoslivljam te, jer si svojim svetim križem otkupio svijet, otkupio mene!


POMAZANJE U BETANIJI
(Veliki ponedjeljak – Iv 12,1-11)

Ulazimo u Veliki tjedan. To je po vjerskim sadržajima i liturgijskim obredima najbogatiji tjedan u godini. Počinje na Cvjetnicu i okrunjen je nedjeljom Uskrsnuća Gospodnjega. Između toga je vrijeme Muke Isusove. Kršćani se pozivaju na snažnije proživljavanje svoje vjere kroz sabranost i molitvu. Mnogima će to biti posljednja prigoda za sakrament pomirenja, za ispovijed. To je čin obraćenja i odluke za novi, kvalitetniji život. Tih dana osjetljiviji smo za sve ono što se događalo u povijesti Isusova života, osobito u povijesti njegovih posljednjih dana zemaljskog života. Pratimo ga gotovo u stopu, kako nam to već evanđelja ovih dana govore.

Veliki ponedjeljak nas sjeća jednog pomazanja. Žena neka je Isusu na noge izlila cijelu bočicu dragocjenog mirisnog ulja. Ništa joj nije bilo žao. Za Isusa će učiniti sve. Već se tu vidjela dvoličnost Jude izdajnika. Mrmlja i tobože dobronamjerno primjećuje da se novac od takvog ulja, a bilo je to puno: 300 denara, tj. 300 dnevnica, mogao bolje iskoristiti, možda za siromahe. Dakle, ovdje se radi o velikoj svoti koja odgovara godišnjoj zaradi prosječnog čovjeka. Međutim, ovoj ženi toga nije bilo žao. Smatrala je da za Isusa ništa nije preskupo. Čak ni njegovi učenici nisu to mogli shvatiti i činilo im se nerazumnim rasipanjem. Isus uzima u zaštitu tu ženu i spominje da je to učinila za njegov ukop. Jer, u času Isusova ukopa, na Veliki petak u kratkom periodu od nekoliko sati do nastupa neradnog dana subote, neće biti vremena da se obavi obred pomazanja mrtvog tijela.

Ovo pomazanje nas sjeća i svih pomazanja u Crkvi. Kod krštenja, kod krizme, kod svećeničkog reda te konačno i kog bolesničkog pomazanja služimo se posvećenim uljima. Posvećeno ulje potrebno je kod posvete crkve i oltara. Ulje postaje znakom milosti Božje. Zato se u ovom tjednu (na Vel. četvrtak) u katedralama posvećuju ulja za sakramentalne svrhe u svim crkvama biskupije.


Vratimo se ovoj gesti pažnje i ljubavi. U selu blizu Jeruzalema, u Betaniji, jedna žena, zvana Marija, na osobit je način poslužila Isusa. Izlila je na njegove nogu punu posudicu najskupocjenije pomasti. Žena je htjela Isusu iskazati ljubav. Drugo nema pred očima. Htjela se Isusu odužiti za sve što je od njega primila, za oproštenje, za činjenicu da joj je vratio život. Tradicija voli u ovoj ženi prepoznati Mariju Magdalenu. Bio je to njezin osobni čin ljubavi i predanja. Sva se kuća ispunila miomirisom.

Kao vjernici vjerujemo u Boga; kao kršćani u svojoj vjeri ispovijedamo da je Isus Bog i čovjek i da nam je on sve na svijetu. Međutim, temeljne kreposti koje nas uzdižu k Bogu jesu vjera, ufanje i ljubav. Često ističemo vjeru, ali kao da zaboravljamo ljubav. Vjerujemo u Boga, ali kao da zaboravljamo ljubiti Boga. Kao da Bog pripada nekoj drugoj kategoriji stvarnosti gdje za ljubav nema mjesta. Isus nam je otkrio de je Bog ljubav i da je osjetljiv na ljubav. Svaka gesta ljubavi i njemu je draga. Čak se u temeljnoj zapovijedi ljubavi ističe da valja Boga ljubiti svim srcem i svom snagom. Ova je žena sigurno ljubila Isusa i dala je oduška toj ljubavi u ovoj gesti pomazanja.

Nije marila koliko to košta. Često se pitam usuđujemo li se u svom odnosu prema Isusu ući u rizik ljubavi. Da li smo previše proračunati i ne želimo da nas ta vjera previše stoji. I ne mislim tu novčano. Mislim na izazove koje vjera i ljubav prema Isusu postavljaju pred nas. Isus od nas očekuje pomazanje. Očekuje iskrene i nove odluke. Očekuje promjene koje često nisu lake i traže od nas veliko odricanje. Očekuje mnogo. Jer i Isus je nama darovao mnogo, darovao nam je sve, ljubio nas je do kraja. Volimo se cjenkati u našim međuljudskim odnosima, pa se i s Bogom cjenkamo. Računamo koliko mu vremena dajemo, koliko smo molitava izrekli, koliko smo žrtvovali za Crkvu. Međutim, u ljubavi toga nema. A Bog je ljubav i očekuje i od nas ovih dana pomazanje ljubavi.

TRIPUT ĆEŠ ME ZATAJITI
(Veliki utorak – Iv 13,21-33.36-38)

Kako se često osjećamo previše sigurni u sebe. A vrlo lako druge osuđujemo zbog nekih njihovih ponašanja i slabosti. Veliki nas tjedan sjeća tužne priče o Petru, prvom učeniku među Isusovim prijateljima, koji se svoga učitelja zastidio, koji ga je zatajio. Bilo ga je strah pred sluškinjom, pred slugama u dvorištu velikog svećenika Kajfe. A ipak se ne može zanijekati da je Isusa volio.

Kako Isus dobro pozna ljudsku dušu! Kako čita misli srdaca! To je često pokazao. Osjećao je što farizeji i pismoznanci mozgaju u sebi i znao ih je u tome raskrinkati. Preduhitrio je molbe i unutarnje vapaje nekih koji se nisu usudili glasno izreći svoju molitvu. Osjećao je što njegovi učenici misle i kako međusobno razgovaraju. To može samo onaj koji neizrecivo ljubi i koji duboko suosjeća s čovjekom.

Pozna i Petra. Konačno, poklanja mu osobitu pozornost. Pozvao ga je kao slaba čovjeka. Petar se sasvim jasno i neskriveno očitovao pred Isusom kao čovjek grešnik. Kao da mu je htio reći da ne računa previše s njime. Međutim, Isus mu daruje povjerenje. Zove ga u svoju službu. Petar hrabro ide za Isusom. Ostavlja druge interese, napušta dotadašnji način života. To je velika odluka i promjena. Sve zbog Isusa. Međutim, Petar ostaje pun sebe. Neki izrazi kojima Isus odlikuje Petra pune ga samopouzdanjem. Osjeća se na izvjestan način veći od drugih. Zato će biti i dublje šokiran kada im Isus bude prao noge.

Dolazi čas Posljednje večere i Isusove proročke riječi da će se svi razbježati, da će ga svi ostaviti. Ovih dana Velikog tjedna na osobit način o tome mislimo i slušamo kod liturgijskih obreda u našim crkvama. Petar izbacuje velike riječi. Ako ga svi ostave, ako se razbježe kao kukavice, on neće. S njim Isus može računati. On je ipak bolji od drugih.

Pokušavam čuti jeku Isusovih riječi: "Petre, ne pravi se važan. Ne misli da si bolji od drugih. I tebi se to može dogoditi. I tebi će se to dogoditi. Ti ćeš zanijekati da me poznaš. Bit će te strah. Triput ćeš me zatajiti još ove noći, dakle, samo malo nakon svih ovih tvojih svečanih izjava. Šimune Petre, budi malen!" I Petar ga je te noći zatajio. Ne zato što je to Isus prorekao, već zato što je Petar bio slab.

Imam osjećaj da i mi smijemo osluškivati jeku Isusovih riječi. I kod nas ima busanja u prsa. Mnogi misle da su bolji vjernici, da su oduvijek bili vjernici, da nisu tek od nedavno. Misle da zbog toga imaju pravo druge smatrati manje pouzdanim vjernicima. Neki misle da spadaju u elitni dio vjernika, da su redoviti, da prakticiraju uredno i da se smiju smatrati vrednijim od drugih. Neki misle da su moralno na visini, da su vjerni u braku i da su čisti u svom hodanju, da nisu nikada ukrali ili slagali i da imaju pravo sumnjom nevjere i nepoštenja promatrati druge.

Blago onima koji su kroz Petrovu povijest nešto shvatili. Blago onima koji su iskusili kako nisu savršeni i koji to iskustvo nose zahvalno i ponizno. Blago onima koji ponizno priznaju da bi im se sve to moglo dogoditi i zato osjećaju da za sve trebaju zahvaljivati milosti Kristovoj.

DA NISAM JA, GOSPODINE?
(Velika srijeda – Mt 26,14-26)

Velika srijeda nas sjeća tužne činjenice. Jedan je od Isusovih učenika izdao svoga učitelja i prijatelja. Bio je to Juda. Postat će simbolom svih izdajica. Vjerojatno se to dogodilo, prema određenoj našoj liturgijskoj kronologiji događaja, dan prije Posljednje večere. Tada je Juda u svom srcu naumio izdati svoga Učitelja i to je ugovorio s glavarima židovskog naroda i velikim svećenicima.

Često je Isus doživljavao razočaranja. Mnoštvo naroda hranio je svojom riječju i činio čudesa ljubavi. Ljudi su pokazivali silno zanimanje za njega. Međutim, vrlo često je to bilo iz sebičnih razloga. Bili su nekoj nevolji, osjećali su poteškoće ili su trpjeli od nekog zla i trebali su Isusovu čudotvornu pomoć. Oni u takvom raspoloženju nisu bili otvoreni za Isusove poruke i riječi koje imaju snagu novog života. To će im Isus u jednom času predbaciti: "Tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se." (Iv 6,26). Kako je to žalosno kada osjetiš da te netko traži samo onda kada te treba za sebe, kada su u pitanju njegovi sebični interesi. Nažalost i danas se ljudi sve više traže jer im nešto treba od drugoga. Sve je manje vremena za iskrene susrete s ponudom služenja i ljubavi.

Još je više Isusa boljela činjenica da su mu se otvoreno protivili vjerski i narodni glavari, te ljudi koji su poznavali Zakon i Proroke. Oni su poznavali Pisma i trebali su više toga shvatiti i razumjeti. Međutim, zatvorili su svoje srce pred istinom.

Ipak, najviše je Isusa boljelo kada je osjetio da ga njegovi najbliži ne razumiju. Riječ je o prijateljima, o učenicima s kojima je drugovao, kojima je nasamo razlagao tajne kraljevstva Božjega. Oni bi već trebali shvaćati ono bitno i već bi trebali srcem osluškivati svoga Učitelja. Međutim, Isus je doživio razočaranje i na tom području. To je razočaranje bolno, a tako blisko mnogim ljudskim patnjama. I u tome je htio biti nama jednak, biti potpun čovjek, sa svim iskustvima što ih ljudi kroz život doživljavaju. Smijemo biti sigurni da će nas u takvim situacijama Isus razumjeti, a kao Spasitelj i otkupiti.

Najdublja je Isusova bol i tragedija na toj razini ljudskih odnosa sigurno Judina izdaja. Poljupcem ga je izdao u Maslinskom vrtu. Poljubac je za Isusa dragocjen znak. Šimunu farizeju će predbaciti: "Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati!" (Lk 7,45). Isus je i u ovom tragičnom času čovjek koji ljubi. Bez ironije, s puno ljubavi, pita Judu: "Prijatelju, zašto ti ovdje?" (Mt 26,50). Kako je moguće da si na suprotnoj strani?

Međutim, Judina tajna nam se razotkriva već na Isusovoj Posljednjoj večeri. Za vrijeme večere Isus pretkazuje da će ga jedan od njih izdati. On već u srcu nosi muku i bol koja ga čeka. Jedna od boli jest da će ga izdati jedan od najbližih, od prijatelja, od povjerenika, od onih s kojima sjedi za istim stolom, koji s njim umače u istu zdjelu. Bolno je to dočekati. A i to su česta ljudska razočaranja. Pritom mi uvijek mislimo na druge. Mislimo na mogućnost da i nas netko izda, da nas duboko razočara. Međutim, iznenađen sam reakcijom apostola na Posljednjoj večeri. Nakon Isusove izjave o skoroj izdaji, svi su ga počeli pitati: "Da nisam ja, Gospodine?" (Mt 26,22). Svaki se od njih osjetio pogođen. Osjetili su bol u duši zbog svojih nerazumijevanja, svojih svađi, kolebanja i sumnji kojima nisu uvijek bili vjerni svojem Učitelju. I pomislili su da se ta riječ i na njih odnosi. Isus je mislio na Judu, ali pitanje drugih apostola ostaje i za nas izazov. "Da nisam i ja, Gospodine, u nečemu izdao tebe? Da nisam i ja, Isuse, prezreo tvoju ljubav, omalovažio tvoje djelo spasenja? Da nisam ja izdao svoju vjeru, zaboravio na sve što si za mene učinio? Da nisam i ja, Gospodine, učinio slično u postupcima prema svojim najbližima? Jer, rekao si da smo tebi učinili ono što smo učinili drugima, najmanjima. Da nisam i ja, Gospodine?"
Isus je mislio na Judu. Međutim, zajedno s apostolima smijemo i mi neprestano provjeravati svoju savjest. Svakome se od nas događaju sitne izdaje i nevjere. A možda samo okolnosti života nisu dopustile da i u većim stvarima zatajimo osnovna načela morala i vjere. Ipak, sasvim se ponizno neprestano provjeravajmo, da bismo u vjernosti Isusu bili iz dana u dan sve jasniji i čvršći.

UČITELJ PERE UČENICIMA NOGE
(Veliki četvrtak – Iv 13,1-17)

Veliki četvrtak je dan kada se spominjemo Isusa u društvu s apostolima na Posljednjoj večeri. Na Isusovoj Posljednjoj večeri dogodilo se puno toga. To je ustanovljenje svete mise, euharistije, najveće svetinje kršćana. Sva nam evanđelja govore o tome. Međutim, sveti Ivan donosi opis pranja nogu. Isus je svojim učenicima oprao noge. Za sve je to bio svojevrsni šok. Isus je Učitelj, on je njihov autoritet, Gospodin u punom smislu riječi. A ipak se saginje pred svakim učenikom i čini ono što se smatralo činom sluge ili roba. Sveti Petar je to čak izričito odbijao. Isus je morao ustrajati da Petar popusti i dopusti da mu opere noge. Inzistirao je kao da se radi o nečem neizrecivo vrijednom. Isus će to i naglasiti. Tumači Petru da neće imati s njime dijela, ako ne dopusti oprati mu noge. To znači da Petar neće ništa shvatiti od onoga što je Isusu životno važno.

Za Isusa je to bilo vrijedno. On tako pristupa tom činu. Isus želi svojima iskazati vrhunsku ljubav. Saginje se pred svakim učenikom. Poručuje mu tom gestom da smije s njime računati, da mu se stavlja na raspolaganje. Isus želi svakome reći da ga toliko ljubi da će biti sretan ako mu dopusti učiniti svaku, pa i najmanju, najponizniju uslugu. Kao da i nama želi poručiti: "Smiješ računati sa mnom. Ništa mi nije teško kada je u pitanju ljubav. Želim ti iskazati svu ljubav, svu nježnost. Kao što majci nije teško njegovati bolesno dijete i učiniti sve što je potrebno da mu bude lakše jer ga majčinski ljubi, tako i ja želim obasuti tebe svojom ljubavlju."

Ova će gesta ostati uvijek provokativna. U vremenima kada svatko od nas želi nešto vrijediti, kada bismo htjeli da nas drugi poštuju i cijene, dok očekujemo priznanja i s time povezane prikladne usluge, Isus zove na poniznost. Poziva na služenje. Uvijek ista evanđeoska logika. Tko želi biti prvi, tko želi nešto vrijediti, tko želi ostvariti svoj život, neka se odreče toga i neka čini sve da to omogući drugima pokraj sebe. Neka se stavi u službu drugima. I to u službu poniznog služenja, pranja nogu.

U obredima Velikog četvrtka preporuča se da u misi Gospodnje večere svećenik stanovitom broju muškaraca, na sliku apostola, opere noge. Čini to nakon pročitanog i protumačenog evanđelja koje o tome govori. Vjerujem da će tako biti u mnogim crkvama. Htio bih da ta gesta i danas progovori onom Isusovom čistoćom i jasnoćom. Ta gesta postaje znakom Crkve koja želi služiti. To je svećenikova služba koji, nalik Isusu, svojima nudi ponizno služenje do granica ljudskih mogućnosti. Međutim, ta gesta ostaje znakom svim članovima Crkve, svim učenicima Isusovim. Smijemo se pretjecati samo u poniznom služenju. Svako isticanje zasluga i ljubavi gdje ne bi bilo spremnosti na ponizno služenje, bio bi mjed što zveči ili cimbal što ječi, ali ne bi bilo ovo što nam Isus poručuje. To je svojevrsna Isusova oporuka. Ako ga u ovome shvatimo, sve smo shvatili.

Veliki četvrtak nas poziva da se pričestimo od tajne Isusove Posljednje večere. Neka taj Isusov mentalitet koji učenicima pere noge postane i našim unutarnjim stavom i uvjerenjem.

SLOBODAN I UMRIJETI IZ LJUBAVI
(Veliki petak - Iv 18-19)

Na veliki petak se čita kronika koju je zabilježio vjerni očevidac. To je učenik koga je Isus ljubio, učenik koji je uz križ Isusov stajao do kraja, zajedno s Isusovom Majkom. Govori nam o onom što je gledao, što je proživljavao i što se događalo. I zapisao je to za nas.
Isus svoju skoru mučeničku smrt neprestano tumači. Činio je to dok je još boravio sa svojim učenicima i upozoravao ih na ono što ga čeka. Naglašava im da slobodno ide u Jeruzalem i da će u punoj slobodi dati život. Nitko mu život ne otima, nego ga on sam daje iz ljubavi. Muka se Isusova može promatrati u stanovitoj objektivnoj istini kao zločin, kao linč zavedene i razjarene mase, kao presuda mekušastog suca punog ljudskog obzira, ali mi muku, križ i smrt Isusovu gledamo kao pobjedu ljubavi. Ona to u istinu i jest. Jer u njoj je Isus ostvario što je za sebe prorekao: «Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod» (Iv 12,24).
Mnogi sudjeluju u Isusovoj muci: Juda, Ana i Kajfa, Pilat i svjetina, svećenički i narodni starješine. Svi su oni zahtijevali Isusovu smrt i izgledalo je da se poigravaju sudbinom toga čovjeka. Isus je među njima uhićen, svezan, priveden, bičevan, trnjem okrunjen i tako prikovan na križ da nije mogao maknuti jednim udom svoga tijela. Ipak u svemu tome Isus je od svih njih i u tim časovima bio najslobodniji. Isus je u srcu slobodan da to što mu se događa prikaže Ocu za nas. On je zapravo jedini bio slobodan. Isus govori Pilatu: «Ne bi ti imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor» (Iv 19,11).
Isus je slobodan i time se jasno ističe punina njegove žrtve. Netko može stradati u nesreći, netko može biti ubijen u ratu, netko može bolovati, nekome može biti nanesena nepravda, a da to još uvijek ne bude žrtva. Za istinsku je žrtvu, u dubokom poimanju čovjeka okrenuta prema Bogu, potrebna sloboda, predanje i ljubav. Isus sasvim slobodno, iz čiste ljubavi, u poslušnosti i predanju Ocu, daruje svoj život. Daruje ga Ocu u ljubavi i poslušnosti; daruje ga za nas iz ljubavi prema nama. Zato se o ovom izvješću o muci Isusovoj može meditirati i toliko toga doživjeti na dan Velikoga petka. Nađimo se i mi uz Isusa. Osjetimo Isusovu širinu ljubavi. U svojoj slobodi on je umro i za Pilata i za Anu i Kajfu, za Judu i za svjetinu, za svećeničke i narodne starješine. Umro je za sve njih. I za sve nas, jer ni mi nismo bez stanovite krivice podno Isusova križa. Ali on je dao svoj život za sve njih i za sve nas. Žrtvovao je svoj život da bismo mi živjeli.
U punoj slobodi Isus izgovara, prema Ivanovu izvješću, svoju zadnju riječ s križa: «Dovršeno je!» (Iv 19,30). Ta riječ nije neki fatalistički krik: «Sad je sve gotovo!», nego želi reći: «Dovršeno je. Moje je djelo svršeno!» U trenutku kada su Isusovi mučitelji mislili da su ga dokrajčili, Isus je u potpunosti ostvario svoj život. Smisao njegova zemaljskog života ima svoj vrhunac upravo u ovom času kada je ispunio volju Očevu. Isus je ostvario žrtvu križa u punini svoje ljubavi. Kada Isus govori svoj «Dovršeno je!», to znači da je tada ostvario sve što je Otac nebeski htio.
Neka nas pogled na raspelo, osobito na Veliki petak, priveže uz Isusa koji je rekao: «A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi!» (Iv 12,32). Neka nas privuče, ali tako da budemo zahvaćeni njegovom slobodom, ljubavlju i predanjem. Neka nam se kao pečat utisne u dušu taj mentalitet Kristova srca da počnemo još jače osjećati što je on osjećao i da bismo živjeli ono što je on živio. Veliki petak neka nas učini raskajanima i boljima. .

II. DIO
SVJETLO KRISTA USKRSNULOGA

ZNAKOVI NOVOGA ŽIVOTA
(Velika subota: vazmeno bdijenje)

U gorućem si se grmu objavio Mojsiju i darovao si mu svoje ime, Gospodine! U plamenim jezicima sišao si nad apostole i ispunio si ih Duhom Svetim. U novom ognju vazmene noći želimo otkriti taj plamen tvoje ljubavi. Ispuni nas snagom, svjetlom i toplinom. Zagrij nas i zapali za svoje kraljevstvo. Došao si baciti oganj na zemlju i želiš da se on zapali, da plane. Spali u nama sve što je podložno pokvarenosti, kao što gore mladice koje ne donose roda i očisti nas da više roda donesemo. Neka u nama i po nama svijet postane topliji i čišći.

Gospodine Isuse, u uskrsnoj svijeći prepoznajemo tebe! Raspršio si tamu svijeta i tamu ove noći i tamu svih noći svijeta. Darovao si nam u svojem uskrsnuću neugasivo svjetlo novog života. Nakon najdublje noći dolazi najjasnije svjetlo. I mi palimo svoje svijeće na uskrsnoj svijeći; i mi palimo svjetlo vjere na tvome uskrsnuću. Ti si svjetlo svijeta. Daj da i mi gorimo da ovaj svijet iziđe iz svoje tame. Daj da budemo svjetlo od tvoga svjetla.

Gospodine, stvorio si vodu i odijelio si je od kopna. Tvoj je Duh lebdio nad vodama. Kad je čovjek iznevjerio tvoju ljubav i kad je čovječanstvo odlutalo od tebe, silnim vodama potopio si stari grešni svijet i od Noe podržavaš na životu nov naraštaj onih koji će ti biti vjerni. Svoj si narod proveo kroz vode Crvenog mora i izveo ih ropstva u slobodu, iz smrti u život.

Gospodine Isuse, sam si htio ući u vode rijeke Jordana i tako si posvetio sve vode svijeta. Bio si kršten od Ivana da se još dublje sjediniš sa svima onima koji trebaju obraćenje i spasenje. Neprestano si nudio svima koji žeđaju izvor žive, nepresušne vode da utažiš ljudsku žeđ za punim i pravim životom. Sam si žeđao, a ipak si druge napajao svojom ljubavlju.

Svoje si učenike poslao po svem svijetu s nalogom da krste sve koji uzvjeruju. Tada se ta voda, oplođena Duhom Svetim, izlijeva na svakoga od nas u času krštenja.

I u vazmenoj noći blagoslivljamo vodu. Neka to bude voda prikladna za mnoga očišćavanja. Neka nas ta voda opere od svih nevjernosti i očisti od svih nečistoća. Neka ta voda, Gospodine, bude prikladna da u njoj opet nastane novi život. Podsjeti nas, Gospodine Isuse, po blagoslovu ove vode i po obnovi krsnih obećanja, te po škropljenju istom vodom, da smo djeca Božja, da smo preporođeni na nov život i da smo pozvani na dostojanstvo sinova svjetla.




POBJEDA KRISTA USKRSNULOGA
(Uskrsna nedjelja – Iv 20,1-10)

Židovski narodni starješine i veliki svećenici su mislili da su se riješili Isusova slučaja kad su ga predali u smrt i kad je bila izvršena smrtna osuda. Isus je pokopan. Sve je izgledalo mirno. Ipak, tek sada nastaju problemi. Isus je uskrsnuo. Njegov je grob ostao prazan. Pronosi se svijetom Radosna vijest. Umjesto Isusa sada imaju posla s Dvanaestoricom koji propovijedaju Isusa, potom s novom sedmoricom đakona, pa onda s mnoštvom onih koji će prionuti uz tu nauku. Vjera u Isusa se širi. Najprije su mislili da je to samo neka sekta, a ipak ta zajednica prerasta u mnoštvo po svem tadašnjem poznatom svijetu. Od Krista rodilo se kršćanstvo. Već početkom četvrtog stoljeća dobiva legimitet i prestaju progonstva.

Možemo s pravom reći da je Krist pobijedio. Međutim, uđimo u tajnu te pobjede. Isus je pobijedio najprije time što se dragovoljno predao u smrt, što je prihvatio križ, što nije sišao s križa kad su ga podno križa izazivali da to učini. Isus je pobijedio mržnju prisutnih podno križa kad im s križa oprašta jer ne znaju što čine. Možda bismo lakše shvatili Isusa kad bi kao uskrsnuli Gospodin na svečan način podijelio amnestiju svima koji su skrivili njegovu smrt. Međutim, Isus prašta dok visi na križu, dok se nalazi u teškim fizičkim i duševnim mukama koje mu prouzrokuje raspeće. Još ga nitko ne moli za oproštenje. To je oproštenje koje je ravno pobjedi. Mržnja je pobijeđena. I konačno Isus pobjeđuje smrt kad je treći dan ustao iz groba na uskrsnuli život i sjedi s desne Ocu da zauvijek vlada.

Razmislimo o naravi te pobjede. Isus nije porazio čovjeka, nego mržnju, grijeh, smrt. Isusova smrt na križu i njegovo uskrsnuće pobjeda su nad smrću i nad grijehom svijeta. Isus je pobijedio đavla. Isusovo uskrsnuće nije prkos ljudima, niti je Isus htio poraziti ljude. Nije se ukazao Pilatu ili Kajfi, Herodu ili Ani i drugim Židovima da im slavodobitno pokaže kako su imali krivo i da ih ponizi. Isus je i za njih umro i za njih uskrsnuo. Isus želi biti svima Spasitelj. Želi steći sve ljude. Daje priliku novoga života svakom čovjeku. To je pobjeda za ljude, za čovjeka. Isus je prekinuo lanac mržnje i grijeha svijeta.

I mi težimo za pobjedom i za pobjedama. Nažalost želimo najčešće poraziti ljude. Ljudi ratuju međusobno da poraze neprijatelja. Ljudi se opredjeljuju za stranke da bi porazili druge. Mijenjaju se političke opcije i nastoji se pobijediti protivnika. Premalo znamo sticati ljude, osvajati ih za dobro, premalo znamo cijeniti čovjeka. Katkada nam je važnija naša ideja i zamisao, naši sebični planovi nego ljudi oko nas. Isus je pobjeđivao za dobro a nije ponizivao svoje protivnike. Isus je osvajao ljude za Radosnu vijest, za evanđelje. Sveti Pavao je bio ugledan Židov, rimski građanin, član farizejske sljedbe, i veliki protivnik kršćanstva te je progonio kršćane i Crkvu Božju. Isus nije svetoga Pavla pobijedio, nego ga je osvojio za evanđelje. Nije svetog Petra pobijedio i ponizio, nego mu je oprostio i učinio ga prvakom apostola i poslije njegova zatajenja. Isus je učinio da mnoštvo Židova, koji su vjerojatno bili nazočni njegovu razapinjanju i nisu bez krivnje u njegovoj smrti, shvate čas spasenja i da se obrate i spase na Duhove poslije Petrove propovijedi. Isus nastavlja pobjeđivati grijeh, zlo svijeta, smrt, a privlačiti ljude k sebi.

Uskrs ostaje blagdanom Isusove pobjede. Neka Uskrs ostane i u nama i za nas blagdanom pobjede na Isusov način. Neka pobjedi Isusova ljubav u srcima svih nas kako se pokraj nas nitko ne bi osjećao poraženim, već stečenim. Stičimo prijatelje, a ne umnažajmo neprijatelje i bit ćemo u službi Uskrsa.




KAMEN JE ODVALJEN
(Uskrsni ponedjeljak – Mt 28,8-15)


Kamen je odvaljen. Ništa više ne zatvara mjesto gdje su pokopali Isusa.
Uzalud su ljudi pečatili grob. Uzalud postavljali straže. Nitko nije mogao zaustaviti božansku snagu uskrsnuća.
Nikla je neuništiva klica novoga života i probila najtvrđu koru ove zemlje, najčvršću ljušturu neprobojne čahure. Život se rodio. To je nov, neuništiv, vječni život! Sjeme bačeno u zemlju umrlo je da bi donijelo stostruki rod.

Grob je ostao prazan. Grob nije mogao zadržati Začetnika života. Isus je prošao iskustvo umiranja, mučnog i patnjama ispunjenog umiranja. Isus je prošao iskustvo smrti, ali je tada i smrt dočekala jedinstveno iskustvo: da ne može zadržati u svome zagrljaju onoga koji je svoj život darovao iz ljubavi. Smrti je otet plijen. Pobožne i hrabre žene pune ljubavi za Isusa; zaplašeni, a ipak radoznali apostoli Petar i Ivan; potom naraštaji kršćana kroz stoljeća, pa i mi danas, tek će moći vidjeti mjesto gdje su ga položili. Međutim, živog Gospodina Isusa ne može se naći ondje gdje su sahranili mrtvo tijelo.

Petar i Ivan trče prema grobu. Začudila ih je obavijest koju su im donijele žene. Bilo je to nezamislivo. A ipak žene nisu fantazirale. Govorile su rječnikom ljubavi i istine. Požurili su obojica u pravcu groba. Ivan je trčao brže. Bio je to ljubljeni učenik. Nosila ga je ljubav do ljubljenog Učitelja. Međutim, prvi u grob ulazi Petar. Žurilo mu se. Kao i uvijek. On je brz na odlukama, gotovo nagao. Htio se uvjeriti da su se žene prevarile. Ali nisu. Grob je uistinu prazan. Čak ugledaše i neobične znakove: Isusove povoje uredno složene. Ne radi se, dakle, o krađi. Taj je prizor ljubljenome učeniku dovoljan za polazište vjere. On će to i posvjedočiti. On vidje i povjerova. Nije vidio Isusa, ali je vidio prazan grob i platna u koja je bio umotan, a i ono platno koje je obavijalo glavu. Sve uredno složeno. Ivanu je to dovoljno. Naslutio je tajnu života ondje gdje je do tada neugroženo carovala smrt. Osjetio je nešto što neće znati dokazati. Ali će jasno svjedočiti: Isus je živ.

Magdalena je čekala uz grob. I dočekala je Učitelja. Ali ga nije mogla zadržati onako kako bi to ona htjela. Učenici nisu ostali uz grob. Vratili su se u grad i čekali. Čekali su znak prisutnosti, novoga života, znak uskrsnuća. Čekali su Učitelja. Dočekali su ga. Došao je iznenada, na drugačiji način nego što je dolazio za zemaljskoga života. Morali su shvatiti da je to on, isti onaj s kojim su drugovali dok im je bio na dohvatu ruke, ali da ništa više nije isto kao prije. Sve je drugačije.

I mi se radujemo Kristovu uskrsnuću. To nam je sve na svijetu. Uskrsnuće je pobjeda ljubavi. To je najčišća pobjeda na svijetu. Nije to ničiji poraz. Isus nikoga nije porazio, a ipak je pobijedio. Pobijedio je zlo i grijeh. To je pobjeda nad smrću, a ne nad slabim ljudima koji su igrali tako bijednu ulogu u Isusovu razapinjanju i smrti. Isus se ukazuje onima koji su bili osjetljivi na njegovu ljubav. Uskrsnuće je čista pobjeda nad mržnjom, nad grijehom i ljudskom zloćom; u konačnici nad đavlom. To je jedinstvena pobjeda.

Uskrsnuće je osmišljenje života i životnih patnji. To je jamstvo i temelj nove nade. Isus šalje apostole u svijet da raznose novu Radosnu vijest o njegovu uskrsnuću. Svoje uskrsnuće želi obznaniti kao dar. To nije nikome prijetnja: ono je dar, ponuda ljubavi svakom stvorenju. Jednog od najzadrtijih progonitelja Kristovih sljedbenika osvojit će snaga te ljubavi. Savao postaje Pavao. Isus želi da svi ljudi shvate kako je uskrsnuo za sve. Nikoga ne isključuje. Uskrsnuće je spasenjski događaj za čitavo čovječanstvo.

Kao i apostole, tako Isus šalje i nas. Ne treba puno mudrosti da se otkrije kako su i danas ljudi gladni i žedni, progonjeni i žalosni. Potrebni su Radosne vijesti. Isus nas šalje da pronosimo tu vijest ljudima našeg naraštaja. Uvjerava i nas da ne treba klonuti pod teretom nemilih događaja. Hrabri nas u teškim iskušenjima u kojima se nalazi domovina potrebna svekolike obnove. Želi da ne klonemo zbog obilja ljudske zlobe i nepoštenja. Isus želi uskrsnuti najprije u nama, da bismo osjetili da je doista iz groba ustala naša nada. Isto kad se mi izdignemo iznad svega što nas je pritiskivalo, on tada želi po nama uskrsnuti i u drugima. Isus nas zove jer sada više ne želi i ne može bez svjedoka uskrsnuća. Isus želi da mnogobrojni grobovi očaja i beznađa svuda oko nas i u srcima mnogih koji su nam dragi konačno ostanu prazni. Neka nam budu, poput Isusova praznog groba, znakom koji upućuju na pobjedu ljubavi.

UČITELJU MOJ
(Uskrsni utorak – Iv 20,11-18)

Posebno mjesto uz Isusova ukazanja poslije uskrsnuća zauzima Marija Magdalena. Ona je i inače prisutna u Isusovu životu. Tradicija je voli vidjeti u ženi koja je isplakala svoje srce i svoju dušu, svoj grešni život do Isusovih nogu u kući Šimuna farizeja. Nadalje, nju naslućujemo u ženi koja je na Isusovu glavu (ili noge) izlila cijelu alabastrenu posudicu dragocjene pomasti u Betaniji. Spominje se da je Isus iz nje istjerao sedam zlih duhova. U svakom slučaju Marija Magdalena je jedinstveno prisutna u Isusovu javnom životu. Ona će ga silno ljubiti, jer joj je Isus puno oprostio. Ona će se nalaziti uz Isusov križ i uz žalosnu Majku Isusovu. Ona ga je sigurno dopratila i do groba.
Ona je prisutna među ženama koje su u ranu zoru prvog dana po suboti pošle na grob pomazati još jednom detaljno i potpuno Isusovo tijelo. I tu se događa susret.

Ovaj susret s Marijom Magdalenom zrači osobnim povjerenjem i blizinom. Marija se ne da od groba. Želi mrtvom tijelu odati počast, izraziti tako svoju ljubav i zahvalnost Isusu koji joj je vratio život. Ona je na sebi doživjela što to znači nanovo oživjeti, započeti novi život u istini i čistoći. Samo je Isus mogao od grešnice Marije iz Magdale učiniti svetu Mariju Madgalenu.
I dok ona plače i nalazi se u nedoumici zbog nestalog Isusova tijela dolazi Isus. Ona ne reagira odmah. Misli da je vrtlar. Slično se događa i u nekim drugim situacijama u evanđeljima. Učenici na putu u Emaus provest će s njime nekoliko sati dok im se konačno ne otvore oči i prepoznaju ga u tobožnjem strancu koji je krenuo s njima na put. Ljubljeni će ga učenik prvi prepoznati u čovjeku koji im dovikuje s obale da bace mrežu na desnu stranu i kad se dogodilo opetovano čudo bogatog ribolova. I u tome Crkva prepoznaje stanovitu pedagogiju. Krist je uskrsnuo. To je isti Isus koga su učenici poznavali, s kojim su drugovali. Zato im pokazuje svoje rane na rukama, nogama i ranu na prsima. Da, sasvim je jasno da je to on. Ali im to on ipak mora pokazivati i uvjeravati ih. Isus je to koga su Židovi raspeli i osudili a on je uskrsnuo od mrtvih. To je potpuni Isus, i zato u grobu nema više njegova tijela, jer je Isus kao osoba, znači dušom i tijelom, uskrsnuo od mrtvih.
Međutim, on je ipak drukčiji. Više ga apostoli, žene, pa ni Marija Magdalena ne mogu zadržati, ne mogu ga uživati onako kako su ga to mogli za zemaljskog života. Isus je isti, ali je na nov način prisutan i izmiče našim ograničenim željama i osjetilima. Oni su ga smjeli vidjeti u nekoliko ukazanja, ali ga kasnije više ni oni neće gledati tjelesnim očima. Ipak, sasvim je duboko i jasno u njihovo biće ušla sigurnost njegove prisutnosti, blizine i života. Isus je živ.
Kod Marije Magdalene je slično. Tek kad ju je Isus zazvao imenom, kad je izgovorio njezino ime «Marijo!», ona prepoznaje glas svoga ljubljenog Učitelja. I zato pada do njegovih nogu i otimlje se iz njezina srca i s usana usklik «Rabunni – što znači: Učitelju moj!» Nitko nije na taj način izgovarao njezino ime. Ona bi to i uz snu prepoznala. To je Isus.
Ipak, ni ona ga ne može zadržati. Ona se baca do njegovih nogu. To je njezina gesta, njezino mjesto od vremena kad je isplakala dušu do njegovih nogu, ali Isus joj se otima i poručuje da ga ne zadržava, ili prema klasičnom latinskom prijevodu Vulgate, da ga ne dotiče. Ona ga više neće imati kao prije. A ipak bit će joj još jače prisutan. Ne tjelesnim osjetilima, ali vjeri njezine duše. Njezino je da to prihvati i da odmah postane nositeljica Radosne vijesti najprije njegovim učenicima. Slično se Isus po nekom jako osobnom znaku daje prepoznati i nekim drugima svojim učenicima. Onima u Emausu po lomljenju kruha. Samo je on to tako činio. Svetom Tomi nazvanom «nevjernom» po ranama i čak je smio prstima i rukom dotaknuti te rane. Sedmorici učenika po čudesnom ribolovu i sjetit će se oni onog drugog ribolova na početku evanđelja kad su krenuli za njim.
I danas je isti Isus u Crkvi, na misama, u pričesti, u molitvi, u ljubavi prema bližnjemu. I danas njegove usne izgovaraju naše ime. I danas ga i mi možemo osjetiti: ne onako kako mi jedni druge gledamo, ali dublje i trajno.


NIJE LI TAKO TREBALO BITI...
(Uskrsna srijeda – Lk 24,13-35)

Evanđelja nam donose izvješće u Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću. U tim izvješćima su vrlo opširni podaci o svemu što se tih dana događalo u Jeruzalemu. Očigledno pisci evanđelisti pod utjecajem Duha Božjega osjetili su ono bitno što treba napisati. Slušamo ta izvješća kroz Veliki tjedan (Muka Isusova) i kroz Uskrsni tjedan. Uvijek iznova bude u srcima vjernika neizrecivo puno novog i lijepog.

U kronici muke Isusove ima dirljivih detalja i mučnih prizora. Evanđelisti su očito gledali u retrospektivi i sebe. Bilo je to takvo vrijeme. Svi su se bojali. Nije čudo da su se i apostoli razbježali. Nisu još bili spremni život svoj položiti za učitelja. Nisu još sve do kraja razumjeli. Treba i njih na neki način razumjeti. Isus je ostao sam. Kao da čujem odjek takvog razmišljanja kod mnogih koji su se u prijašnjim vremenima bojali. Uvijek su kriva takva vremena. Barem nekima. Ili uvijek se netko opredjeljuje za nešto a za drugo nema vremena ni motiva. Čovjek radi Isusa, radi njegova zakona ljubavi, radi opredjeljenja za istinu može izgubiti svoje mjesto, mogu ga izbaciti iz sinagoge, može čak i zaglaviti. Isus ostaje sam. Ljudi su se bojali drugih ljudi, bojali su se za svoje interese.

Isus je uskrsnuo. To je događaj zore uskrsnog jutra. Od apostola i drugih još nitko ništa ne zna. Doznat će to najprije žene. Ženskom rodu na čast služi hrabra Veronika o kojoj tradicija govori da je na križnom putu Isusu pružila rubac. Nadalje, sveti Luka u svojem evanđelju ističe kako su u povorci za Isusom bile žene brojnije. Mnoge su plakale nad prizorom okrutnosti i nad Isusovim trpljenjem. I to im je na čast. Neke žene su s Marijom Majkom Isusovom ustrajale podno križa. Žene su prve krenule na Isusov grob prvog dana po suboti. Htjele su još jednom počastiti mrtvo Isusovo tijelo pomašću, jer to nisu stigle učiniti pred njegov ukop. Dolaze do groba. Kamen je odvaljen, a anđeo im se ukaže. Nije čudo da su se uplašile. Bojale su se. Tada im anđeo reče: "Vi se ne bojte!" Malo iza toga ukaza im se i sam Isus i progovara: "Ne bojte se!" Nemate se više čega bojati. Nitko vam više ništa ne može. Ne bojte se, nije ovo utvara. Sve je ovo stvarnost, istina. Često nam neke činjenice izgledaju tako lijepe da se bojimo da je iz bajke. Ne bojte se novoga života moga uskrsnuća. Ne bojte se za sebe, ne bojte se za mene. Događa se nešto bitno novo, koje ljudska pakost više doseći ne može.

Daljnji izvještaji govore o učenicima. Dvojica od njih su krenula u Emaus. Još nisu imali nikakvog iskustva Krista uskrsnuloga. Mislili su da je s križem i križnim putem sve gotovo. Učenici odlaze iz Jeruzalema, premda im je rečeno da ne odlaze. Misle da više nemaju što čekati. S Isusom je gotovo.

Međutim, s Isusom tek počinje. Počinje novi, neuništivi život. To je početak novog stvaranja. Poslije sedmog dana, subote, u slici staroga stvaranja, ovaj novi, uskrsnuli dan, prvi po suboti, kao da nam želi nagovijestiti novo stvaranje koje više neće biti podvrgnuto zakonu grijeha i smrti, kojem je podvrgnuto staro stvaranje. Sve je novo. Isus pristupa toj dvojici učenika koji idu u Emaus. Sluša njihove jadikovke o tome kako su se nadali, a sada nemaju nade. Potpuno su se oslanjali na Isusa, a njega su ubili. Potom Isus uzima riječ. Nije li tako trebalo biti? Kako čitate povijest spasenja? Mojsije je trpio. Abraham je trpio. Proroci su trpjeli, a borili su se za pravednu stvar. Nisu odustali od svega toga. Ostali su vjerni Bogu i poslanju što su ga od Boga primili. Pravednik treba trpjeti, podnositi i nepravde. Najtragičnije je kada pravednom čovjeku postaje teško i kada mu je žao što je za svoje ideale trpio. Ne čujemo li jeku te poruke u Kranjčevićevoj pjesmi 'Mojsije': "Umrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!" A živi vječno, novim životom samo onaj koji je sposoban i umrijeti zemaljskom životu za ideale koji su veći od sebičnih motiva.

Isus uskrsnuli govori nam o naravi tog novog života. To je stvarni život. Nije fantazija, nije iluzija. Isus je istina. Svoje je učenike uspio uvjeriti do dna njihova bića. Oni će shvatiti da je to bit Radosne vijesti koju će pod svaku cijenu naviještati ljudima. Ako treba i umrijeti, neće im biti žao. U ovom svijetu koji je podložan zakonu grijeha, sebičnosti, mržnje nema drugog puta. Netko mora biti dovoljno hrabar da do kraja život svoj položi za druge, za svoje. Tu počinje nova povijest spasenja. Isus je bio dovoljno hrabar da u tome ide do kraja. Uvjerava učenike da drugačije nije moglo biti. Njima se otvara srce. Osjećaju kako taj čovjek (a nisu još prepoznali Isusa u njemu) govori logično, i to jednom novom, Božjom logikom. Bit će im sve jasno kada će u gostinjcu malog Emausa Isus uzeti kruh i lomiti ga da im ga dadne. Tada će im se otvoriti oči.

Za vrijeme Isusova zemaljskog života oni su se nadali da je to ono pravo. Onda su se do dna srca razočarali kada su vidjeli da je Isus pokopan. Nisu više imali nade! Nada je uskrsna krepost. Blagopokojni Papa Ivan Pavao II učvrstio nam je vjeru i nadu svojim pohodom. Izišla je i knjiga njegovih razmišljanja pod naslovom: "Prijeći prag nade". Poslije uskrsnih susreta učenici više nikada neće izgubiti nadu. Bit će mučeni, kršćani će biti proganjani, ali neće gubiti nade. A mnoge će patnje prihvatiti u svjetlu Isusovih patnji. One će time postati izvorom blagoslova i nove nade.


POMISLIŠE DA VIDE DUHA
(Uskrsni četvrtak – Lk 24,36-49)

Čudni su doživljaji apostola povezani s Kristovim uskrsnućem. Iskustvo ih njegova uskrsnuća nadilazi i zato nije čudo da tako različito govore o uskrsnuću i o susretima s Isusom. Sve je to došlo nenadano. Danas, čitajući evanđelja, otkrivamo da je Isus govorio i o svojem uskrsnuću, ali kod proroštva je uvijek tako da ih oni kasnije bolje razumiju, u svjetlu ispunjenja, nego oni koji to slušaju prije nego li se to zbilo. Tako su apostoli dobro uočavali Isusove riječi o mogućoj muci i sramoti križa dok su išli s njime prema Jeruzalemu, ali nisu shvatili poruku uskrsnuća. Sve im je bilo tako daleko i strano te nisu ni slutili o toj novosti kojom je svijet procvao Isusovim uskrsnućem.

Isus je doduše za zemaljskoga života činio i čudesna oživljavanja netom mrtvih osoba. Jairova kćerkica, sin udovice iz Naina te Lazar, brat Marije i Marte: njima je Isus podario povratak u ovu ljudsku egzistenciju. Međutim, oni će morati opet proći kroz tajnu smrti. Isusovo uskrsnuće, naprotiv, nije oživljavanje na ovu ljudsku egzistenciju, nego je to tajna potpuno novog života, neuništivog, vječnog, jedinstvenog.

Apostoli su imali sreću da susretnu Isusa u tom novom životu po uskrsnuću. Međutim, i njih je iznenadila ta divna novost. Iz svoje muke, iz svojih crnih slutnji jednostavno nisu htjeli vjerovati da je sve to istina. Mislili su da im se pričinja, da je to kao fatamorgana, da je to privid, ili, kako kaže evanđelje, «pomisliše da vide duha». O svemu su prije pomislili nego o stvarnosti. Isus ih je morao uvjeravati da je to on, poticao ih je da se uvjere, da ga dotaknu, blagovao je pred njima. Sve to opisuju evanđelja kako bi nam prenijela najprije apostolski hod vjere u uskrsnulog Krista, da bi onda i nama bilo lakše prihvatiti punu tajnu vjere o Isusu koji je među nama živ.

Međutim, još uvijek i mi osjećamo sličnu poteškoću. Ni mi još ne shvaćamo Isusa ozbiljno. I mi katkada mislimo o povijesnome Isusu, koji je davno postojao, koji je bio divan, koji je činio dobre stvari i lijepo je govorio. Međutim, to je bilo, to se dogodilo davno prije skoro dvije tisuće godine. To je kao lijepa uspomena za mnoge, a ne današnja stvarnost. Isto tako, katkada i podsvjesno, bježimo u ovu apostolsku muku: «pomisliše da vide duha». Sve, samo ne stvarnost. Jer, "vidjeti duha", "osjetiti duha" i u našem rječniku znači nešto tajanstveno, ali isto tako i nešto čega se donekle bojimo jer nam nije blisko, jer ne pripada nama. Sve je to tako strano. Gotovo kao i osjećaj neke prisutnosti duha ili duhova naših pokojnika. Međutim, to nije isto. To nije Isus.

I mi smo u napasti da pomislimo na sve drugo prije negoli na Isusa. U napasti smo da ga zamišljamo i da ga vidimo u prošlosti ili na kraju svijeta, gore na nebu i iznad oblaka, samo ne tu, uz nas, u svojoj Crkvi, u zajednici vjernika. Htjeli bismo ga vidjeti u nekim strašnim zahvatima na suncu i mjesecu, a ne želimo ga prepoznati na djelu u našem srcu, u oku bližnjega, u jednostavnoj pažnji bračnog druga, u molbi djeteta. Htjeli bismo neke velike znakove, a on nam dolazi u ljudskom navještaju i želi da u tome prepoznamo njegovu riječ, dolazi nam u znaku kruha i želi da nam se otvore oči za njegovu prisutnost.

Sve je to tako lijepo, da se ne usuđujemo vjerovati. A ipak, uskrsnuće je stvarnost, nov život Krista koji je pobijedio smrt, usađen je i u naše biće snagom sakramenata vjere i on nas poziva na zajedništvo života koje ne prestaje nikada.

NE BOJTE SE
(Uskrsni petak – Iv 21,1-14)

Ne znam koliko smo svjesni da se u Novom zavjetu vrlo često spominju Isusove riječi: "Ne bojte se!" U brojnim situacijama Isus poziva na mir i hrabrost. Već je anđeo govorio Josipu u snu, Zahariji kod navještenja Ivanova začeća i rođenja, Mariji kod navještenja: "Ne boj se!" Kao da im je želio pretočiti u srce hrabrost i sigurnost: "Ovo što se događa Božje je djelo i smijete u to ugraditi svoj život, svoje sposobnosti i svoje nade." Šimunu Petru Isus će reći kod čudesnog ribolova: "Ne boj se, od sada ćeš loviti ljude!" (Lk 5,10). Nadstojniku će reći: "Ne boj se, samo vjeruj!" (Mk 5,36). Isto govori i mnogima koji mole za zdravlje u svojoj bolesti ili u bolesti nekog od najmilijih; u oluji na moru ili u času dok Petar tone u vodu jer njegova vjera nije izdržala tešku provjeru hodanja po vodi. Uvijek isti poziv: "Ne bojte se!"

Imamo toliko strahova u sebi. Često se bojimo. Kako bi nam i danas trebala Isusova riječ ohrabrenja! Bojimo se sutrašnjega dana umjesto da mu se radujemo; bojimo se ljudi, umjesto da ih ljubimo. U strahu nema ljubavi. Bojimo se neugodnih iznenađenja i zatvaramo se u svoje stanove da nam nitko ne bi ugrozio ovo malo prostora mira za koji mislimo da ga imamo. Bojimo se da nam netko ne provali u kuću i da nam ne odnese novac ili drugo što nam je potrebno. Stalno smo u nekom strahu. Isus uvjerava svoje učenike i govori: "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu." (Mt 10,28).

Doduše, mi se više bojimo za svoje materijalne stvari i za svoje tijelo, nego za dušu, za srce, za savjest. U tome i jest izvor našeg neprestanog straha i tu nema lijeka. Istom kada nam bude stalo do onog bitnoga, do zdravlja duše, čistoće srce, do poštene savjesti, otkrit ćemo da nam želju za dobrim, za poštenjem i za sebedarjem u ljubavi nitko ne može niti oteti niti ugroziti.

Osobito se ističe Isusova riječ ohrabrenja u uskrsnim evanđeljima. Kod svojih ukazanja ženama i apostolima Isus opet ponavlja svoj: "Ne bojte se!" Međutim, kod Isusa taj riječ je povezana i s drugom, daleko važnijom: "Ne bojte se! Ja sam!" To znači: "Ja sam tu, ja sam s vama, ja sam živ i prisutan u svim vašim mislima i tjeskobama, u vašim prazninama i strahovima. Ja sam za vas i s vama. Ne bojte se!" Taj Isusov "Ne bojte se! Ja sam!" znači zapravo sigurnost što je osjeća dijete kada mu očeva ruka pokazuje da nije samo i da se može prepustiti snazi i ljubavi očevoj. To je sigurnost bolesnika koji u očima liječnika čita iskrenu brigu i nesebičnu ljubav, to je mir u očima raskajanog grešnika koji je u svećenikovoj blagosti i odrješenju otkrio neizrecivu ljubav Božju. Te nam Isusove riječi žele darovati više sigurnosti nego što je ima vojnik uz prokušanog vojskovođu i više bezbrižnosti nego što je imaju djeca uz najboljega oca i majku.

Ta sigurnost proizlazi iz tajne Isusove prisutnosti. On nas uvjerava da je snagom svoga uskrsnuća postao na neizreciv način prisutan, da nema više granice njegovoj nazočnosti, budući da je novim načinom svoje uskrsne egzistencije prevladao sva ograničenja što ih nama ljudima postavljaju zakoni prostora i vremena. Uskrsnuli je Krist iznad svega toga. Prema uvjerenju evanđelja, prema izvještaju očevidaca, prema dubokoj vjeri i radosti apostola, Isus je sada prisutniji nego prije. A dar uskrsnuća je činjenica da na njegovu prisutnost više nitko ne mora čekati, budući da je jednako prisutan u svakom vremenu, na svakom mjestu, u svim okolnostima i svakom čovjeku. Svatko ga može osjetiti i kušati. Dovoljno je vjerom se otvoriti toj prisutnosti. On je tu, zauzeto, istinski, sa svom silom svoje ljubavi.
Zaista, ni u ovom danu, ni u svim daljnjim danima, ne boj se! Isus je uvijek s nama, a smijemo vjerovati da je posebno sada, u ovo naše vrijeme! Ne bojmo se!


USKRS - BLAGDAN PROLJEĆA
(Uskrsni tjedan)

Svake je godine isto. Uskrs slavimo u proljeće. Točnije, to je nedjelja nakon prvoga proljetnoga uštapa .

Biblijske nam tradicije govore da je taj vremenski čas bio početak stvaranja svijeta. Tada, u to isto vrijeme, Bog je stvorio vidljivi svijet, počelo je vrijeme, počeo je život. S proljećem je započelo sve postojati i živjeti. Nadalje, u to isto godišnje doba dogodilo se čudo Izlaska. Bilo je to u teškom času kada su Izraelci kao robovi umirali u Egiptu, a Bog ih je po Mojsiju izveo iz ropstva u slobodu, iz gotovo sigurne smrti u život. Prošli su kroz Crveno more. Bilo je to proljeće slobode, proljeće nove nade.

U to isto vrijeme Židovi su slavili svoj godišnji spomen, svoju Pashu, kako bi svake godine zahvaljivali Bogu za život, za slobodu. Međutim, život nije prestajao biti težak, sloboda im je često bila u opasnosti. Nizala su se prognanstva, zaredala sužanjstva. Vjerni su Židovi osluškivali proročke riječi i nadahnuća i iščekivali Osloboditelja, novoga Mojsija, novoga Davida, kralja koji će ih izbaviti iz svih budućih zala povijesti.

Isus je proslavio svoju posljednju Pashu, Posljednju večeru. Sve se zbivalo u proljeće. Govori on o daru tijela i krvi, o žrtvi ljubavi. Bio je Veliki petak. Na Veliku subotu kao da više nema nade. Međutim, u zoru novoga dana, prvog po suboti, Isus je uskrsnuo.

Proljeće je. Lišće se otvara. Cvijeće kao da izlazi iz zatvorenih čahura na slobodu i pokazuje ljepotu novoga života. Priroda se budi. Čovjek osjeća kako u njemu struji novi život. Međutim, dok se to u prirodi događa ciklički, iz godine u godinu, kod čovjeka je to povezano s razmišljanjem. Čovjek može različito doživjeti proljeće. Dok se cvijet može probuditi u ritmu života i nad bunkerom neprijatelja, dotle čovjek osjeća potrebu da znaci buđenja novoga života budu povezani sa sigurnošću da je taj život vrijedan, da ima smisla živjeti. Mnogo je toga u čovjeku dovedeno u opasnost. Ni danas nije život lak. Ima i danas toliko pomanjkanja slobode. Mnogo ima zarobljenosti. Čovjek je ugrožen strahom za sutra, nepovjerenjem u život jer ne vjeruje ljudima oko sebe. Osim straha pred ljudima čovjek je danas pun straha pred drugim, unutarnjim ugroženostima. Mnogi bježe u različita ropstva, da se ne bi suočili s odgovornostima svakodnevnoga života.

Treba nam nova nada, treba nam istinska sloboda. Više nego ikada treba nam sigurnost da je vrijedan ovaj naš život i da se smijemo radovati proljeću.

Isus nam progovara snagom svoga praznog groba, svoga uskrsnuća. Ustao je na novi život. To je novo stvaranje. Taj život, što ga Isus naviješta svojim uskrsnućem, više nikada neće biti ugrožen nikakvim zemaljskim nasiljem, nikakvom ljudskom slabošću. To je život koji je procvao iz ljubavi. To je život koji se po ljubavi probio kroz svu ljudsku bijedu, mržnju, izdaju i nevjeru. To je život koji je bio jači od svih sila koje su željele uništiti to sjeme ljubavi Božje.

Isus je uskrsnuo u proljeće. Procvao je neuništivi cvijet čovječanstva. Nitko ga ne može sebično ubrati za sebe. Moguće nam je tek procvjetati u istom vrtu, dozoriti plodom u istom polju, živjeti u istom krvotoku toga jedinstvenog trsa čije smo mi loze. To je život prema njegovu primjeru, to je hod za Isusom.



ISUS DOLAZI KROZ ZATVORENA VRATA
(Bijela nedjelja – Iv 20,19-29)

Posljednja knjiga Novoga zavjeta, Knjiga Otkrivenja, govori: "Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom." (Otk 3,20). Kako često i kako dugo mora Bog kucati na naša vrata?

Kuca na vrata ljudskog srca svaki puta kada te zove da primijetiš ljude oko sebe, da ih shvatiš kao Božji dar, da im pružiš ruku pomirenja. Kuca na tvoja vrata kada te iznutra upozorava da je vrijeme za neko djelo ljubavi prema bližnjemu. Na tvojim je vratima kada ti ne dopušta da tobom ovladaju negativni osjećaji i želi da osjetiš da još uvijek ima nade za život. Kuca na tvoja vrata dok te poziva da se ne bojiš svoj život dijeliti s drugom osobom, prihvatiti odgovornost braka i obitelji, prihvatiti tajnu novoga života što se počeo buditi pod ljudskim srcem, u majčinu krilu. Kuca na tvoja vrata svaki puta kada te zove da se trgneš iz svoje osrednjosti, da se oslobodiš svojih ovisnosti, da se odrekneš svojih zarobljenosti, svojih grijeha.

Sve je to zov. Isus bi želio pohoditi svakoga od nas. Međutim, ne ide na silu. Želi da mu iznutra otvoriš vrata. Koliko će dugo još morati čekati?

Kao da u nama postoji dvostruki zakon. Iz svojih dubina želimo otvoriti vrata. Sve nam biće govori kako je to najbolje za nas, da ćemo osjetiti radost života. Bila bi to gozba ljubavi. Sve je ispunjeno radošću, životom. Isus bi bio domaćin koji pripravlja večeru. Čeznemo za takvim susretom jer vjerujemo da je to divno. Čeznemo za pravim životom Krista uskrsnuloga. Međutim, nosimo u sebi i otpore. Kao da se bojimo. Mislimo da nismo sposobni za hrabre odluke. Čini nam se da nemamo snage za novi život, za oduprijeti se zlu i grijehu. Katkada ne vjerujemo da je moguće početi novi život. Sumnjamo da nam i Bog može oprostiti. Sve nas to ispunja strahom, nemirom. Ne usuđujemo se vjerovati da su neke iskre dobre volje zapravo Isusovo kucanje na naša vrata. Jer mislimo da nismo dostojni takvog poziva, da ne zavrjeđujemo njegov pohod.

Isus ima rješenje i za takve naše okolnosti. Dok s jedne strane uporno stoji na vratima i kuca te čeka da mu otvorimo vrata, evanđeoska nam izvješća o Isusovu uskrsnuću govore kako je Isus dolazio svojim učenicima i u trenucima kada su oni, od straha pred Židovima, zatvorili vrata, zakračunali ulaz u dvoranu gdje su bili. Isus ipak dolazi. Dolazi na čudesan način, kroz zatvorena vrata. Ne razvaljuje vrata kao nasilnik, jer to Isus nikada nije bio. Ali ipak dolazi na ta zatvorena vrata, znajući za svu unutarnju čežnju svojih učenika za novom nadom, za suncem, za snagom. Isus želi poći njima ususret. Oni nisu sposobni otvoriti vrata, a ipak ništa na svijetu ne žele toliko koliko Isusa. Misle da su im nade pokopane, ali ljubav je ostala.

Isus dolazi kroz zatvorena vrata. To je poruka i za nas. Ima nade. I onda kada želimo sebi oduzeti tu nadu, kada mislimo da nema izlaza, kada se zatvaramo u svoju muku, kada mislimo da smo i Bogu dosadili svojom nevoljom: ima nade. Isus zna za našu najdublju čežnju. To je čežnja za istinskim životom. To je čežnja za onim i onakvim životom koji nas nikada neće razočarati. Upravo to nam nudi Isus. Upravo to nam daje njegovo uskrsnuće. Smijemo i mi zamoliti Isusa da, i onda kada nemamo snage otvoriti mu vrata, ipak dođe i uđe u naše tajne kroz zatvorena vrata. Tada će sve biti dobro.



SADRŽAJ:

UVODNO RAZMIŠLJANJE O PASHI
1. Pasha - Vazam
2. Naša pasha

I. - VRIJEME MUKE GOSPODNJE

GRANA MASLINE (Cvjetnica)
MOLITVA S KRIŽA (Cvjetnica)
POMAZANJE U BETANIJI (Veliki ponedjeljak – Iv 12,1-11)
TRIPUT ĆEŠ ME ZATAJITI (Veliki utorak – Iv 13,21-33.36-38)
DA NISAM JA, GOSPODINE? (Velika srijeda – Mt 26,14-26)
UČITELJ PERE UČENICIMA NOGE (Veliki četvrtak – Iv 13,1-17)
SLOBODAN I UMRIJETI IZ LJUBAVI (Veliki petak - Iv 18-19)

II. - SVJETLO KRISTA USKRSNULOGA

ZNAKOVI NOVOGA ŽIVOTA (Velika subota: vazmeno bdijenje)
POBJEDA KRISTA USKRSNULOGA (Uskrsna nedjelja – Iv 20,1-10)
KAMEN JE ODVALJEN (Uskrsni ponedjeljak – Mt 28,8-15)
UČITELJU MOJ (Uskrsni utorak – Iv 20,11-18)
NIJE LI TAKO TREBALO BITI... (Uskrsna srijeda – Lk 24,13-35)
POMISLIŠE DA VIDE DUHA (Uskrsni četvrtak – Lk 24,36-49)
NE BOJTE SE (Uskrsni petak – Iv 21,1-14)
USKRS - BLAGDAN PROLJEĆA (Uskrsni tjedan)
ISUS DOLAZI KROZ ZATVORENA VRATA (Bijela nedjelja – Iv 20,19-29)